Intervju sa Ivanom Klepićem

Reci nam, od kada datira tvoja ljubav za karetom?

 Moja ljubav za karateom me na neki način dočekala rođenjem, jer su me već kako bebu oblačili u kimono. To mogu zahvaliti svom ocu Miroslavu i stricu Zdenku, nekadašnjim reprezentativcima Jugoslavije i prvotimcima prve lige Jugoslavije. Prve karate korake sam napravio  1997. godine, sa nepune 3 godine, kada polažem za žuti pojas. To znači da sa pune 24 godine imam 21 godinu karate karijere. Prošao sam nekoliko trenera kroz klub, gdje bih želio istaknuti Ivicu Zovku, koji me vodio kroz jedan dio mlađih uzrasnih kategorija,  Zdenka Klepića i naravno Miroslava Klepića, oca i trenera koji me pratio kroz cijelu karijeru, što i dalje radi i u čijoj ću pratnji, ako Bog da, osvojiti još europskih, svjetskih, pa i tu bajnu olimpijsku medalju.

 Kako je tekla tvoja karijera?

 Prošao sam sve uzrasne kategorije reprezentacije BiH. Moje naglo izrastanje je uvelike utjecalo na to da ne napravim neki veći rezultat u mlađim kategorijama, jer je donijelo česte ozljede koljena i leđa, te gležnjeva. Tome je također kumovala česta znatna promjena kilaže, uzrokovana rastom i razvojem. No, sve je na neki svoj način išlo putem kojim ne i trebalo, a ja sam ostao ustrajan u radu i jak u glavi da sve te krize prebrodim i vjerujem da najbolje za mene dolazi.

 Reci nam kako su tekle tvoje pripreme za Evropsko prvenstvo, ko je sve bio uključen u tvoj trenažni program?

 Što se tiče priprema za Europsko prvenstvo mogu reći da je to jedan cjelokupan proces koji je počeo na samom početku moje natjecateljske karijere. Otac je uvijek govorio da ćemo na neki način žrtvovati neke velike rezultate kroz mlađe uzrasne kategorije da bi od mene napravili seniora koji će biti u samom vrhu karatea. Da bih sada bio malo direktniji i pričao samo o aktualnoj sezoni u kojij sam i napravio ovaj veliki rezultat, mogu sa sigurnošću reći da je kontinuiran i mukotrpan rad, kako kroz fizicku, tako i takticku pripremu, gdje se svaki tjedan sastojao od 2 ili više treninga ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom.

 Srijeda je u većini slučajeva rezervirana za odmor, a jedan dan u vikendu je služio za aktivan odmor, kroz neku vrstu rekreacije. To bi otprilike značili da svaki tjedan nosi 10-ak napornih treninga. Također, moram naglasiti da mi je bilo omogućeno da se borim na većini turnira svjetske Premier lige. Tu veliko hvala moram uputit svome ocu, koji većinski dio troškova pokriva privatno i bez kojeg naš klub ne bi bio velik i jak kao što je već godinama, pa tako ni ja osobno.

Na najačem turniru na svijetu, početkom godine - Paris Open Premier League sam se borio u polufinalu gdje sam izgubio od aktualnog prvaka svijeta. Za treće mjesto sam izgubio na, u najmanju ruku, kontroverzan način zbog vrlo diskutabilnog suđenja od drugog predstavnika Irana. Zauzeo sam 5. mjesto, što je odličan uspjeh s obzirom na kvalitetu turnira, ali je u meni ostao bijes i nezadovoljstvo zbog toga što su mi medalju doslovno otrgnuli s vrata. To me samo motiviralo za daljnji rad, te sam dva tjedna poslije na svetskoj Seriji A u Guadalajari pored Madrida zauzeo 7. mjesto. Na žalost, opet moram naglasiti da suđenje nije bilo na nivou i objektivno da bih napravio nešto više. No, 11 mečeva na dva svjetska turnira su naglašavala da je ispred mene dobra sezona. Poslije toga sam odradio još lige u Dubaiu i Rotterdamu, gdje sam već bio podređen pripremama za Europsko prvenstvo, te nisam bio u natjecateljskoj formi koja bi mi garantirala neki veći rezultat, tako sa sam ta dva turnira završio sa ukupno 3 meča. To me nije smetalo, kao ni mog trenera, jer smo znali šta radimo i za šta se spremamo. Sve se na kraju pokazalo ispravno i zasjao sam u najvažnijem trenutku.

 Kakva su bila tvoja očekivanja na Evropskom prvenstvu? Znao su da te očekuju izuzetno teški protivnici.

Moja očekivanja pred odlazak na Europsko prvenstvo su bila velika, naporno sam trenirao, sustavno i po planu koji sam razradio sa svojim ocem Miroslavom. Bez stručne kondicijske pratnje, bez fizioterapeuta i uz minimalne uvjete uspjeli smo osvojiti Europsko prvenstvo. Iskustvo moga trenera i moja želja su bile dovoljne ovoga puta, ali za kontinuitet su neophodni bolji uvjeti za rad i podrška države i potencijalnih sponzora. Spomenuo bih da je u nekoliko treninga za kondiciju sudjelovao Damir Zadro, magistar sporta i donedavni aktivni natjecatelj našeg kluba, ali 99% smo radili otac i ja kroz neku vrstu dogovora, gdje sam sam radio kondicijske treninge, bez nadzora trenera dok je on bio tu za treninge karatea. On također ipak nije profesionalac da ima primanja od karate sporta, te nije u mogućnosti pratiti me cijeli dan na treninzima, jer u protivnim ja ne bih imao financijsku potporu koja mi omogućuje odlaske na turnire. Kao što sam rekao, očekivanja su unatoč svemu bila velika. Kada je izašao ždrijeb, slatko sam se nasmijao, jer zaista nije mogao biti teži. U prvom kolu sam pobijedio favorita turnira, predstavnika Njemačke Jonathana Hornea rezultatom 5-3. Drugo kolo mi je došao Estonac, koji je u prvom savladao prošlogodišnjeg prvaka Europe, kojeg sam pobijedio 2-0. Treće kolo protiv Hrvata Anđela Kvesića, aktualnog brončanog sa svjetskog prvenstva kojeg sam pobijedio odlukom sudaca 5-0. Polufinale sam radio sa bivšim prvakom svijeta, Gruzijcem Gogitom Arkaniom, kojeg sam dobio 2-1. U finalu sam savladao višestrukog osvajača europskih i svjetskih medalja, Azerbajdžanca Sahina Atamova, rezultatom 1-0.

 Od 5 boraca koje sam pobijedio, četvorica su iz top 10 sa svjetske bodovne ranking liste. Put nije mogao biti teži, te je time pobjeda još slađa. Što se tiče suđenja, u nekoliko navrata su sudili ne korektno prema meni, jer ipak dolazimo iz zemlje koja nema lobija u političkom dijelu karatea, no moja forma pobjede nije dovodila pod znak upitnika.

 Doček u tvom Mostaru je bio spektakularan!

 Da. Doček u Mostaru je bio poseban, jer su se skupili obitelj i prijatelji koji su dobro upoznati s onim kroz što sam prolazio i kroz što i sada prolazim. Bio je tu i gradonačelnik, koji je želio među prvima stisnuti ruku. Nažalost, ostalo je na tome s njegove strane, gdje potpuno izostaje potpora grada. No, da se okrenem ljepšim stvarima, jer se skupilo toliko dragih mi ljudi s kojima sam želio podjeliti svoj uspjeh.

 Ivane, iako si mlad, ipak imaš dovoljno iskustva, uostalom ti si Evropski prvak, pa nam za kraj reci kakva bi bila tvoja poruka mladim karatistima?

 Moja poruka mladim karatašima je da je kontinuiran, kvalitetan i studiiozan rad ključ uspjeha, ne samo u karateu, nego i u životu. Normalno je da tijekom karijere dođu padovi, ali se bitno ustati i raditi još bolje i jače, jer poslije svake tame dolazi svjetlost.

 Ivane, hvala na razgovoru i puno uspjeha na svjetskom prvenctvu u Madridu i u tvojoj daljoj sportskoj karijeri.